ŠPANJOLSKI GRAĐANSKI RAT: Anarhizam u akciji (Eddie Conlon)

March 4, 2012
1  

Pojašnjenja:

CNT (Confederacion Nacional de Trabajo) - Anarhosindikalistički sindikat osnovan 1911. Najborbeniji i najrevolucionarniji sindikat. Bio je zasnovan na idejama anarhizma i revolucionarnog sindikalizma.

FAI (Federacion Anarquista Iberica) - Slobodna federacija anarhističkih grupa iz Španjolske i Portugala, osnovana 1927. Svrha joj je bila borba da reformističke tendencije unutar CNT-a zadrže svoj anarhistički oblik. Također je djelovala i kao naoružano krilo CNT-a u vrijeme kada su poslodavci unajmljivali pištoljerose da ubijaju vodeće članove CNT-a. FAI je zastupala teoriju uloge revolucionarnog organiziranja u okviru koje se nalazilo vjerovanje da manjina može, putem pobune, baciti varnicu koja će zapaliti mase i izazvati revoluciju. Organizirala je ustanke u sijećnju 1932, sijećnju 1933. i prosincu 1933, koji su bili neuspešni.

FIJL (Federacion Iberica de Juventudes Libertarias) - Omladinska anarhistička organizacija.

Durutijevi prijatelji (Los Amigos de Durruti) - Lijeva opozicijska grupa unutar CNT-a, FAI-a i FIJL-a, osnovana početkom 1937. Bila je protiv ulaska CNT-a u vladu i zagovarala je kompletnu socijalnu revoluciju kao jedini način da se pobjedi Franco. Ime su dobili po čuvenom vodji anarhističke milicije ubijenom studenog 1936.

Slobodne žene (Mujeres Libres) - Organizacija žena anarhista.

PCE (Partido Communista de Espana) - Proruska komunistička partija osnovana 1921.

POUM (Partido Obrero de Unificacion Marxista) - Antistaljinistička komunistička partija osnovana 1935. ujedinjenjem grupe trockista i disidenata iz PCE-a. U njoj je bilo mnogo revolucionara ali je ona u suštini bia partija koja se kolebala izmedju reformizma i revolucije. Pisac George Orwel se borio u njihovoj miliciji.

PSOE (Partido Socialista Obrero Espanol) - Poznata kao Socialistička partija. Socijal-demokratska partija osnovana 1879.

PSUC (Partido Socialista Unificado de Cataluna) - Ujedinjena partija socijalista Katalonije osnovana 1936. integracijom socijalističkih i komunističkih grupa. Bila je ukljčena u Kominternu i PCE u Kataloniji.

Republikanska partija - Partija radikalne srednje klase osnovana 1934.

Republikanska unija - Nastala je od dijelova vladajuće partije koja je bila na vlasti od 1933. do 1935.

UGT (Union Genera de Trabajadores) - Sindikat povezan sa PSOE.



Kronologija dogadjaja:

1931.

travanj - Proglašena Republika. Alfonso XIII odlazi u izgnanstvo.

lipanj - Izabrana republikansko/social-demokratska vlada

1932.

studeni - Izborna pobjeda desnog krila. Početak "Crnih godina" (Bienno Negro).

1934.

listopad - Jak, ali izoliran, ustanak radnika u pokrajini Asturija, ugušen od strane vojske.

1935.

lipanj - Sedmi kongres Kominterne odobrava taktiku Narodnog fronta. Formiranje Narodnog fronta je predložila PCE.

1936.

lipanj - Pakt o Narodnom frontu potpisan od strane republikanaca, socialista, komunista, UGT-a, POUM-a i male Sindikalističke partije.

veljača - Narodni front pobjedjuje na izborima.

travanj - Socijalističke i komunističke omladinske organizacije integrišu se u JSU i nalaze se pod kontrolom staljinista.

svibanj - CNT održava kongres u Saragosi.

lipanj - Vlada Narodnog fronta je izabrana u Francuskoj. Francuski radnici pokreću velike štrajkove i okupacije fabrika.

srpanj 17.- 20. - Započinje oružani ustanak u Maroku. Početak gradjanskog rata.

srpanj 18. - Barrio (Republikanska unija) postaje premijer.

srpanj 19. - Barrio daje ostavku. Jose Giral (lijevi republikanac) postaje premijer. Ustanici pobjedjuju u Barceloni.

srpanj 20. - Ustanici pobedjuju u Madridu. Komitet antifašističkih milicija osnovan u Barceloni.

srpanj 24. - Kolone katalonske Narodne vojske upravljaju Aragonom.

rujan 4. - Pad Giraldove vlade. Largo Caballero (Socialistička partija) formira novu vladu.

rujan 26. - CNT uzima sudjelovanje u Generalitat-u, katalonskoj vladi.

listopad 12. - Pristiže prva pomoć iz Sovjetskog Saveza.

studeni 4. - CNT uzima sudjelovanje u centralnoj vladi.

studeni 6. - Vlada bježi iz Madrida u Valenciu.

studeni 20. - Durutti gine u obrani Madrida.

prosinac - Organizacija miješanih brigada nove Narodne armije.

prosinac 17. - POUM je istjerana iz vlade Generalitat.

prosinac 23. - Narodna podrška je natjerala vladu da prizna Vijeće Aragona.

1937.

veljača 5.-24. - Čuvena bitka na Jarami gde je mnogo internacionalnih dobrovoljaca palo boreći se protiv Francove okupacije Madrida.

svibanj 3.-7. - dani svibnja u Barceloni. Anarhisti i POUM se sukobljavaju sa komunističkim i vladinim snagama. Pojavljuje se proglas Duruttijevih prijatelja koji je pozivao na Revolucionarnu huntu radničkih delegata. Invazija na Kataloniju od strane vladinih jurišnih odreda.

svibanj 17. - Dr. Juan Negrin (član socijalista ali simpatizer komunista) osniva novu vladu.

lipanj 16. - POUM je proglašena ilegalnom i njeni vođe su uhapšeni.

kolovoz 10. - Invazija na Aragon od strane vladinih snaga pod komandom generala Listera. Vijeće Aragona je raspušteno, a kolektivi razbijeni. (To je doprinjelo kolapsu aragonskog fronta u ožujku 1938.)

1938.

travanj 3. - Francove snage prelaze granicu Katalonije.

travanj 14. - Republikanska zona je podeljena na dva dijela.

srpanj 24. - Narodna armija pokreće Ebro ofenzivu.

studeni 26. - Kraj bitke Ebro i Narodna armija se povlači.

1939.

sijećanj 26. - Pad Barcelone

veljača 5. - Političari iz vlade počinju da prelaze Francu.

veljača 10. - Osvajanje Katalonije je završeno.

ožujak 27. - Pad Madrida.

travanj 1. - Kraj gradjanskog rata.



POBUNA I OTPOR

Europa je tridesetih godina okusila do tada najveću bijedu. Propast Wall Street-a 1931. godine i posljedice toga su se osjetile svuda. Španjolska nije bila izuzetak.

Do 1936. godine, nezaposlenost je porasla na 30% u mnogim gradovima. Od ukupno 3.000.000 radnika, miliun nije imao posla. Za njih nije bilo socijalne pomoći i pošto su cijene porasle 80% za pet godina, mnogi su se našli u nevolji.



ZEMLJA

Po europskim standardima, Španjolska je bila izrazito nerazvijena zemlja. Industrija je bila slabo razvijena i 70% populacije je još uvijek živjelo na selu. 52% radne snage je bilo zaposleno u poljoprivredi koja je predstavljala izmedju polovine i dvije trećine ukupnog španjolskog izvoza.

Raspodijela zemljišta je bila gora nego bilo gdje u Europi. Ogromnih 67% je bilo u rukama velikoposjednika koji su činili 2% populacije. 1936. je 10.000 vlasnika posjedovalo polovinu nacionalnog teritorija. Ostalo zemljište je pripadalo sitnim zemljoposjednicima. Njih je bilo više nego veleposjednika, ali su i oni imali velika imanja koja su obradjivali napoličari i seljaci bezemljaši.

Nešto malo preostalog zemljišta su posjedovali seljaci, kojih je bilo 5.000.000. Pošto su mnogi posjedovali premalo zemljišta, zapošljavali su se kao radnici na jedan dan. Ostali su bili napoličari.



BUM

Španjolski period buma je bio za vrijeme Prvog svijetskog rata u kojem je zemlja ostala neutralna. Poljoprivreda je procvijetala snabdjevajući velika strana tržišta svojim proizvodima. U isto vrijeme započinje i industralizacija. Nakon rata, taj se bum zaustavlja tako što Britanija i Fransuska uvode visoke carinske dažbine za španjolske proizvode.

Dok je bum trajao, veleposjednici su grabili sav prihod, a kada se primakla bijeda, seljaci su bili ti koji su patili. Uslovi u Španjolskoj tridesetih godina, bili su slični onima na Orijentu. Glad je bila normalna stvar izmedju dvije žetve. Tisak tog vremena je donosio izvještaje o tome da cijeli okruzi žive od korijenja i kuhanog zelenja.

Industrijalizacija koja je započela, koncentrirala se samo na jednu oblast - Kataloniju. Smještena na istoku, uz granicu sa Francuskom, Katalonija, posebno njena prijestonica Barcelona, postaje industrijski centar Španjolske, sa 70% celokupne industrije i 50% radnika u industriji. Mnogi seljaci su napuštali zemlju u potrazi za poslom u Barceloni, što je samo povećalo postojeću nezaposlenost.

Druge jake snage u to doba bile su Katolička crkva i vojska. Dok je postojalo 25.000 župnih svećenika, bilo ih je još 70.000 u raznim fratarskim redovima. Samo jezuiti su posjedovali 30% dobara. Broj pripadnika fratarskih redova nadmašivao je ukupan broj srednješkolskih učenika. Dok su milijuni ostajali nepismeni (40% populacije nije znalo ni čitati ni pisati), crkva je propovjedala praznovijerne izvještaje o nevjerovatnim dogadjajima kao što su kipovi koji plaću i raspela koja krvare.

Crkva je bila čuvena po suradnji sa gazdama i dok su svećenici živjeli u luksuzu, seljaci oko njih su često gladovali. Nije ni čudo da je crkva bila omražena.

Vojska je bila čuvena po broju oficira - jedan na šest vojnika! Kasta oficira se razvila u vrijeme monarhije (koje se završilo 1931.) i bila je odgovorna za svu kolonijalnu administraciju zajedno sa onom u zemlji. Izvučeni iz više klase, bili su vezani srodstvom, prijateljstvom i socijalnom pozicijom sa industrijalcima i reakcionarnim veleposjednicima.



REPUBLIKA

Španjolska republika je rodjena 1931. Radnici i seljaci, koji su prošli kroz godine diktature, povjerovali su da će se, možda, zemlja modernizirati i da će se uvijeti života popraviti.

Nije bilo tako. Dovoljan će biti jedan primer da se uvijerimo u to. Republikanska vlada je osnovala Institut za agrarnu reformu koji je trebao da nadgleda preraspodelu zemljišta. Ali, po priznanju samih ljudi iz Instituta, trebao bi proći cijeli vijek da bi se njihov program počeo sprovodi.

Republikansko/socijal-demokratska koalicija je došla na vlast 1931. i uradila je vrlo malo da poboljša uvijete života velike većine radnika. Nezaposlenost je i dalje ostala visoka, a organizacije radničke klase, naročito CNT, su patile zbog ugnjetavanja i zatvaranja mnogih članova. Do lipnja 1933. bilo je 9.000 političkih zatvorenika.

Vlada je odbila da se suprotstavi industrijalcima, veleposjednicima, oficirima i biskupima. Nije se željela suprotstaviti manjini koja je posjedovala sva dobra i imala pravu vlast. Na izborima iz 1933. vlada je pala i koalicija desnog krila dolazi na vlast.

To je označilo početak onoga što je postalo poznato kao "bienno negro" - dvije crne godine. Desno krilo je prešlo u ofenzivu. Koalicija dobrostojećih i moćnih sada je imala i zvaničnu vlast i bila je ovlaštena da je upotrijebi kako bi slomila otpor radničke klase i seljaka.



ASTURIJA

Naravno, to nije primljeno s veseljem. CNT se organizirao protiv vlade najbolje što je znao. Ustanak je započeo u Kataloniji u prosincu, kratko nakon promijene vlade. Bio je ugušen nakon deset dana. Slijedeće godine su se radnici iz CNT-a udružili sa drugovima radnicima iz UGT-a u pobuni u oblasti Asturija. Radna mijesta su okupirana i članovi sindikata su uzeli oružje protiv države. Na žalost, bili su izolirani od ostatka zemlje. Masakar u kojem je ubijeno 3.000 ljudi i koji je slijedio nakon poraza, bio je bez presedana.

U trenutku kada je vlada bila natjerana da podnese ostavku i raspiše nove izbore za veljaču 1936, bilo je 30.000 političkih zatvorenika. Na izborima je pobjedio Narodni front, koalicija republikanaca, socijal-demokrata i staljinista iz Komunističke partije. Pobjedio je zato što CNT nije pozvao radnike da se uzdrže od glasanja. Na prethodnim izborima CNT je to uradio, zato što je vjerovao da su kutije za kuglice jedino izbor onoga ko će da vlada, a ne izbor da li se vlada želi ili ne. Drugim riječima, rekli su radnicima da se moraju samo na sebe osloniti ukoliko žele promijeniti neke stvari.

Ovaj put se CNT nije izjasnio na taj način, prepuštajući članovima da sami odluče o tome hoće li glasati ili ne. Rezultati su pokazali da su članovi glasali, uglavnom zato što je Narodni front obećao amnestiju za zatvorenike.

Radnici ipak nisu čekali na djela vlade. Sami su otvorili zatvore i oslobodili svoje drugove. I nisu se tu zaustavili. Rezultate izbora su vidjeli kao poticaj da krenu u ofenzivu. Glasali su za promjene i ako vlada nije bila spremna za te promjene, odlučili su da ih donesu sami.



ŠTRAJKOVI

Izmedju izbora u veljači i fašističke pobune u srpnju, bilo je 113 generalnih štrajkova, 228 djelomičnih štrajkova, 145 eksplozija bombi, 269 mrtvih, 1.287 ranjenih, 215 napada i 160 spaljenih crkvi. Naravno, svega toga nije bilo u programu Narodnog fronta koji se suštinski odnosio na slabo održavanje anti-fašističkog jedinstva. Cilj programa nije bio uništenje kapitalizma i vlasti španjolske elite. Sekcije Socijalističke partije su ipak otišle iznad programa Narodnog fronta i mnogi njeni članovi u UGT-u se se ponovo udružili sa drugovima iz CNT-a u borbi protiv pasivnosti vlade.

Dana 13. lipnja 30.000 radnika Asturije stupa u štrajk. 19. lipnja 90000 rudara širom zemlje je u štrajku. Svaki veći grad je imao makar jedan generalni štrajk. Bilo je preko milijun radnika u štrajku prvih dana srpnja. Štrajkači se nisu borili samo za ekonomske promjene, već i za političke. 14. srpnja su bile velike demonstracije ispred brazilske ambasade. Radnici su nosili transparente na kojima je pisalo: "Republikanski ministri se zabavljaju dok radnici umiru".

Dok je republikanska vlada radila sve da situaciju stavi pod kontrolu, Komunistička partija je optuživala štrajkove da dovode radnike u sukob sa vladom. Vlada je na kraju napunila zatvore i zatvorila kancelarije CNT-a.



DRŽAVNI UDAR

Kako je vladajuća klasa postajala sve očajnija, odlučila je da odbaci parlamentarnu demokraciju i da rasturi radničke organizacije. Gazde se nikada nisu protivile fašizmu zato što su znali da im on nekada može biti od koristi. Njihova dobra i privilegije su im bili važniji od svega ostalog. Kao i u Njemačkoj i u Italiji, odlučili su da organiziranu radničku klasu treba smiriti, kako bi se ponovo nakačili na njena pleća i nastavili profitirati. Iako su se neki u početku i opirali fašizmu, on je ipak bio njihovo pomoćno sredstvo sa kojim su bili spremni da se služe ukoliko uvide da je to neophodno za održavanje na vlasti. U Baskiji su se nacionalisti u početku opirali fašistima. Ali, kada je izbor izmedju fašizma i socijalne revolucije postao stvaran, nisu pružili veliki otpor Francu.

Državni udar je izveden 17. srpnja. Prvi korak je napravljen kada se Franco dočepao Maroka i objavio "Radikalni manifest". Manifest je primio jedan lojalni radio-operater i proslijedio ga Ministarstvu mornarice. Vijest o državnom udaru čuvana je do 7 sati 18. srpnja. Vlada je uvjeravala zemlju da je sve pod krontolom. U stvari, pokušavali su da se nagode sa fašistima. Kabinet je podnjeo ostavku 18-og i Borios, desničarski republikanac, postaje premijer.



MASE

Plan o nagodbi je bio onemogućen aktivnostima organizirane radničke klase. Fašisti su napredovali u dijelovima zemlje gdje im je pružen slab otpor, kao rezultat okljevanja vlade. Ali u Kataloniji, naročito u Barceloni, radnici, članovi CNT-a, su pokazali kako se treba boriti. Objavili su generalni štrajk i izašli na ulice tražeći oružje koje im je vlada odbila dati. Na kraju su krenuli u juriš na vojarne i uzeli ono što im je bilo potrebno. Bili su potpomognuti od strane vojnika koji su odbijali lojalnost, a neki čak i okrenuli oružje na oficire.

Radnici su brzo postavili barikade i za nekoliko sati je ustanak obranjen. Oružje je podijeljeno i grupama koje su razaslane u druge oblasti da zaštite nastajuće ustanke. Madrid je također spašen zahvaljujući heroizmu i inicijativi radnika. Kada su čuli što se dogodilo u Barceloni, oni su izvršili juriš na vojarnu Montana, glavnu vojnu bazu u gradu.

U Valenciji su radnici okružili vojarne i ta situacija je potrajala dva tjedna. Vlada je i dalje odbijala da naoruža radnike, tako da su vojarne uspiješno zauzete tek nakon što je poslano oružje iz Barcelone i Madrida. U Asturiji su pobunjenici potučeni nakon dužeg okršaja u kome je bilo mnogo mrtvih. Nakon toga su rudari napravili kolonu od 5.000 dinamitaša koji su krenuli u marš ka Madridu.

Širom zemlje je započela radnička i seljačka inicijativa za zaustavljanje fašista na samom početku. Tako je bilo u tri četvrtine zemlje. Drugdje je dragocijeno vrijeme gubljeno zbog neodlučnosti vladinih zvaničnika. U Saragosi nije uspio radnički ustanak. Juan Lopez, vodeći borac CNT-a, je iznio činjenicu da su: "...izgubili previše vremena pričajući sa gradonačelnikom. Čak smo i vjerovali u njegova obećanja."

Prema tome, takvim je akcijama Republika Španjolska spašena. Nisu se samo članovi CNT-a priključili borbi, nego i članovi UGT-a i POUM-a. Za te radnike to nije bio samo rat za obranu od fašista, već početak revolucije. Radničke milicije su bile uspostavljene nezavisno od pokušaja države. Poduzeća, napuštena od vlasnika, preuzimana su, a u ruralnim oblastima seljaci su okupirali zemlju. Za anarhiste je to bila šansa da svoje ideje pretvore u praksu.



ANARHIZAM U AKCIJI

Anarhizam je najneshvaćenija ideja. Konstantno je prikazivan kao težnja za neredom i nasiljem. Ništa nije netočnije. Anarhisti vjeruju u stvarnje besklasnog društva. Suprotstavljaju se kapitalizmu kao sistemu koji profit manjine stavlja iznad potreba velike većine. Kapitalizam je sistem zasnovan na eksploataciji radnika, sistem koji neizostavno izaziva bijedu, gladovanje i rat. Anarhisti se opiru autoritetu u smislu opiranja "pravu" manjine da upravlja bilo kim. Oni se opiru državi (koju predstavljaju vlada, vojska, policija, sudovi...) kao instituciji čija je svrha da nametne volju manjine većini.

Anarhisti vjeruju u klasnu borbu zato što gospodari i radnici nemaju zajedničke interese, i vjeruju da se radnici trebaju organizirati kako bi preuzeli kotrolu nad društvom. To bi se izvodilo kroz sistem radničkih savijeta i izravnu demokraciju, što bi bilo racionalnije, demokratskije i efikasnije nego postojeće društvo. Anarhisti zastupaju ideju slobode ličnosti i opiru se svakom pritisku na bilo kojoj osnovi, osnovi rase, spola ili seksualne opredijeljenosti. Jedino ograničenje u osobnoj slobodi treba biti ne narušavanje tudje slobode.

Anarhisti su se protivili stvaranju birokratskog državnog kapitalizma u Rusiji. Potpomagali su revoluciji, ali su takodjer bili protiv nastojanja boljševika da preuzmu vlast u svoje ruke i zasiju sjeme diktature partije.

Anarhisti zastupaju mišljenje da način na koji se ljudi organiziraju pokazuje za kakvim društvom teže. Manjine (u obliku partija) ne mogu osloboditi radničku klasu, ona se mora osloboditi sama. Demokracija i odgovornost su kamen temeljac anarhističke organizacije. Direktna akcija je način. Direktna akcija, prije nego oslanjanje na male grupe koje govore radnicima da imaju moć i snagu da promijene društvo. Snaga radnika je njihovo organiziranje na radnom mijestu. Snaga koja ne treba biti upotrebljena samo da se nadidju neposredni sukobi sa šefovima, već da se, po mogućnosti, nadidje cijeli kapitalistički sistem. Ovo vjerovanje je osnova anarhizma. Anarhisti ne žele kontrolu radnika nad industrijom, već društvo u kojem su odnosi izmedju ljudi oslobodjeni autoriteta i gdje ljudi ne traže da netko upravlja njihovim životima.



BAKUNJIN

Anarhizam je oduvijek imao, a ima i danas, dugu tradiciju u Španjoslkoj. Sredinom prošlog stoljeća, anarhističke ideje u Španjolskoj je donio Fanelli, Bakunjinov simpatizer, koji je i jedan od utemeljitelja modernog anarhizma. Španjolska sekcija Prve internacionale je uspostavljena i većina iz nje je zauzela anarhističke stavove.

Anarhizam se razvijao brzo, uprkos teškim ekonomskim uvijetima zbog kojih su radnici patili. Radnici su u velikom broju prihvatili ideje sindikalizma, odnosno anarho-sindikalizma, koji se razvijao početkom stoljeća. 1911. je osnovan CNT. Sindikalizam se razvijao kao odgovor reformizmu postojećih sindikata i rastuće izoliranosti anarhista- revolucionara od mase radnika. To se dogodilo zbog izvjesnog broja anarhista koji su se okrenuli terorizmu kao "propagandi uz pomoć smrti", u vjeri da će tim djelima inicirati mase da pokrenu revoluciju.

Sindikalizam je bio pokušaj da se pojača veza izmedju anarhističkog pokreta i običnih radnika. Njegove ideje su se širile pozivajući sve radnike u jedan veliki sindikat. Radnici su se željeli ujediniti. Željeli su se povezati sa onima koji rade druge poslove u istoj oblasti i da tako formiraju federaciju oblasti. Delegati tih federacija su išli dalje u regionalne federacije koje bi bile ujedinjene u nacionalnu federaciju. Delegati bi bili birani i bilo bi moguće opozvati ih. Bio bi im dat jasan mandat i ukoliko ne bi zadovoljavali, bili bi zamijenjeni drugim delegatima.



BIROKRACIJA

Svi napori u sindikatima su bili usmjereni na sprečavanje rasta birokracije nejasnih funkcija. Postojao je samo jedan redovni funkcioner u CNT-u. Sindikalni posao se obavljao, tamo gde je to bijo moguće, za vrijeme rada, a gdje nije bilo moguće, poslje rada. To je osiguravalo da funkcioneri sindikata ostanu u kontaktu sa proizvodjačima. Strah od birokratizacije je bio toliki, da su industrijske federacije koje su trebale povezati sva radna mjesta u pojedinim zanimanjima, bile u stalnom sukobu. One su se djelomično povezale 1931. ali nikada u potpunosti.

Sindikalisti CNT-a su se razlikovali od drugih sindikata u vjeri da sindikati ne trebaju biti korišteni samo da natjeraju šefove na reforme, već da se nadiđe kapitalizam. Vjerovali su da sindikati trebaju biti oružje koje će oboriti kapitalizam na koljena. Vjerovali su da je razlog što većina radnika nije revolucionarno raspoložena, to što su njihovi sindikati bili reformistički i vodjeni birokracijom koja je preuzela inicijativu od širokog članstva. Njihova alternativa je bila da se svi radnici organiziraju u jedan sindikat radi pripreme za revolucionarni generalni štrajk.

Iskustvo CNT-a je brzo raslo od trenutka formiranja, tako da je do izbijanja gradjanskog rata imao skoro 2.000.000 članova. Njegova najveća uporišta bila su u Kataloniji i Andaluziji. Imao je, takodjer, mnogo pristalica u Galiciji, Asturiji, Levantu, Saragosi i Madridu. Najjači je bio medju tekstilcima, gradjevinarima, drvodjeljama, kao i medju poljoprivrednicima. Pošto je propovijedao socijalnu revoluciju, bio je cilj mnogih represija polu-diktature koja je vladala do 1931, kao i "reformističke" vlade koja ju je slijedila. Narodni front je, sa svojim pomagačima socijal-demokratima i staljinistima, nastavio represije ne pokazujući milost.



APOLITIČNOST

CNT nije bio revolucionarna politička organizacija. Bio je industrijski sindikat. U stvari, njegova konstantna anarhistička politika i njegovo zagovaranje neophodnosti revolucije, služilo je za to da bi radnici osvojili tvornice i zemlju. Članovi CNT-a su vjerovali da će se poslje toga država i druge političke institucije srušiti. Nisu vjerovali da radnička klasa treba preuzeti vlast, već da se svaka vlast obavezno mora ukinuti.

Zbog toga je to bio sindikat koji je okupljao radnike nezavisno od njihovog političkog uvjerenja. Mnogi su mu se priključili ne zato što su bili anarhisti, već zato što je CNT bio najborbeniji sindikat i jedini koji je postizao stvarne rezultate. U stvari, za vrijeme gradjanskog rata, njegovo članstvo se više nego udvostručilo (što se desilo i sa UGT-om) i to najmanje zbog obaveze radnika da se priključe nekom od sindikata.

Očigledno je da je CNT bio otvoren i za one koji nisu bili anarhisti. Unutar njega je bilo dosta internih neslaganja i porasla je tendencija ka reformizmu. Zbog toga je 1927. osnovana FAI. FAI je bila zasnovana na lokalnim srodnim grupama i kao takva nije bila politička organizacija. Osnovana je da bi osigurala da CNT ostane "čist" u anarhističkim terminima. Uspjela je u tome i mnogi njeni članovi su postali vodeće ličnosti CNT-a. Druge anarhističke organizacije koje su postojale u trenutku izbijanja gradjanskog rata bile su FIJL i Mujeres Libres.

Nema sumnje da je početni odgovor na Francov državni udar bio definiran činjenicom da CNT i anarhističke ideje nisu bili poljuljani u velikim grupacijama radničke klase. Kod njih nije bilo čekanja na reakciju vladinih ministara, radnici su preuzeli kontrolu. Anarhistički utjecaji se mogu primijetiti i u formiranju milicija, eksproprijaciji i reorganizaciji zemljišta i u prisvajanju industrije.



MILICIJE

Vlada se našla u delikatnoj situaciji kada se 19. srpnja podigla prašina. Dok se odigravao državni udar, vlada nije našla načina da upotrijebi svoj autoritet. Veći dio vojske se pobunio protiv nje. Tamo gdje su pobunjenici pobijedjivali, vojska je bila raspuštana i radnici su preuzimali oružje. Sindikati i ljevičarske organizacije su se odmah potrudili da organiziraju te radnike. Formirane su milicije i one su postale jedinice revolucionarne vojske. Deset dana nakon državnog udara, u Kataloniji je bilo 18.000 radnika organiziranih u milicije. Velika većina njih su bili članovi CNT-a. Ukupno je bilo 150.000 dobrovoljaca, spremnih da se bore gdje god da su bili potrebni. Ovo nije bila uobićajena vojska. Nije bilo uniformi (marame oko vrata su obično označavale kojoj organizaciji član milicije pripada) i oficira koji uživaju veće privilegije od običnih vojnika. To je bila revolucionarna vojska i odslikavala je revolucionarne principe njenih članova. Demokracija je bila pod kontrolom.

Osnovna jedinica revolucionarne vojske je bila grupa, obično sastavljena od 10 boraca koji su birali svoga delegata. Svaka stotina je formirala kolonu koja je imala svoj ratni komitet odgovoran za sve aktivnosti. Komiteti su bili birani od stotine radnika i njima su bili odgovorni. Kolone su imale u svom sastavu bivše oficire i artiljerijske eksperte da ih nadgledaju, ali njima nije dana nikakva vlast.

Radnici su se priključivali kolonama zato što su to željeli. Razumijeli su potrebu za borbom i neophodnosti narodne vojske. Prihvatili su disciplinu, ne zato što im je to bilo naredjeno, nego zato što su shvaćali potrebu za koordiniranim djelovanjem. Prihvaćali su naredjenja zato što su vjerovali onima koji su ih izdavali. Ti koji su izdavali naredjenja bili su izabrani iz radničkih redova. Milicije su suradjivale sa različitim organizacijama i često su izdavale svoje novine. Postojale su političke organizacije koje su shvaćale vezu izmedju revolucionarne politike i rata.

Milicije formirane u Barceloni nisu gubile vrijeme marširajući na Aragon gdje je prijestonica Saragosa bila okupirana od strane fašista. Kolona Durutti, koja je dobila ime po jednom od vodećih boraca CNT-a, povela je taj marš, oslobadjajući usput selo po selo. Cilj im je bio da oslobode Saragosu koja je povezivala Kataloniju sa drugom industrijskom regijom, Baskijom, koja je bila izvor sirovina, kao i centar teške industrije i proizvodnje oružja.

Kolona Durutti je pokazala kako se treba boriti protiv fašizma. Oni su shvaćali da je gradjanski rat politička bitka, a ne samo vojni sukob. Postizali su pobjedu za pobjedom i tako ohrabrivali seljake da preuzmu zemlju i da je kolektiviziraju. Kolona je osiguravala zaštitu i zbog toga su im seljaci vjerovali. Hranili su radnike-vojnike, a mnogi su im se i priključili. U stvari, Durutti je morao odgovarati neke od priključivanja zato što bi to dovelo do depopularizacije i zadatak kolektivizacije ne bi bio uspiješno izvršen.

Iako su anarhističke milicije postizale uspijeh za uspijehom, teritorij je gubljen na drugim frontovima. Saragosa nije bila oslobodjena i razvio se dugi front. Milicije su bile optužene za to. Staljinisti su tvrdili da su radnici nedisciplinirani i da ne izvršavaju dužnosti. Optuživali su anarhiste za odbijanje suradnje sa ostalima u obrani od fašizma.

Naravno, to je bila glupost. Anarhisti su konstantno pozivali na ujedinjenje snaga, pa i na jedinstveno komandiranje. Jedino što su uporno zahtijevali, bilo je da kontrola nad vojskom ostane u rukama radnika. Nisu vjerovali da uspostavljanje jedinstvenog komandiranja neizbježno vodi ka stvaranju starog vojnog režima i oficirske kaste.

Glavni problem milicija bio je nedostatak oružja. Industrija municije je bila odsječena, tako da su radnici Barcelone bili primorani na veliku snalažljivost u improviziranju. Oružje je pravljeno i transportirano na front ali ga nikada nije bilo dosta. George Orwel (koji se borio u miliciji POUM-a) je opisao situaciju sa oružjem na aragonskom frontu. Pješadija "... je gore naoružana nego engleska Škola rezervnih oficira, sa pohabanim Mauzer puškama koje obično zašute poslije pet ispaljenih metaka; imaju približno jedan mitraljez na pedeset ljudi (sic) i jedan pištolj na trideset ljudi (sic). To oružje, tako neophodno u rovovskoj borbi, vlada nije izdavala... Vlada koja šalje petnaestogodišnje mladiće na front, sa puškama starim četrdeset godina, a starije ljude i modernije oružje čuva u pozadini, predstavlja veću opasnost po revoluciju nego fašisti."

Bio je u pravu. Postojao je embargo na uvoz oružja za obe strane, nametnut od Britanije, ali tek od sredine kolovoza. Do tada je vlada koja je posjedovala 600.000.000 dolara u zlatu mogla kupiti oružje. Na kraju je zlato poslano u Moskvu u zamijenu za oružje kojim, kada je stiglo, nije bio opskrbljen aragonski front kontroliran od strane anarhista. Oružje koje je pristiglo razaslano je samo centrima pod Staljinovom kontrolom. Član ministarstva rata je, komentirajući oružje pristiglo u rujnu, izjavio : "Primijetio sam da nisu bile dodijeljene jednake količine, a primijećena je i protekcija za jedinice koje čine Peti puk." Peti puk je bio pod kontrolom staljinista. Tvornice municije iz Katalonije, koje su ovisile o Ministarstvu financija, bile su prisiljene slati svoje proizvode na odredišta koja im je vlada odredila. Ovo zadržavanje oružja bila je osnovna strategija staljinista i njihovih saveznika u vladi, kako bi se slomila snaga i prestiž CNT-a. Komunisti su željeli da potkopaju milicije u njihovim nastojanjima da osnuju vojsku. No, o tome kasnije.

Ovaj nedostatak oružja nije se odrazio samo na aragonski front. Irun je, takodjer, pao zbog toga. Jedan reporter je to ovako opisao: "Borili su se do poslijednjeg metka (radnici Iruna). Kada im je ponestalo i municije, bacali su pakete dinamita. Kada im je ponestalo i dinamita, jurišali su goloruki... dok ih je šezdeset puta nadmoćniji neprijatelj kasapio svojim bajonetima." U Asturiji su se radnici zaglavili kad su pokušavali osvojiti Oviedo, naoružani sa nešto pušaka i dinamita. Iako su tražili samo nekoliko aviona i nekoliko komada artiljerije, bili su odbijeni. Ponovo je vladin strah od revolucionara preuzeo prvenstvo ispred obrane od fašizma.

Gruba je laž da su milicije, tobože nedisciplinirane i nekontrolirane, krive za Francovo napredovanje. Svi koji su vidjeli milicije u akciji ne mogu reći ništa osim hvale heroizmu kojem su prisustvovali. Vlada je zbog toga donijela sigurnu odluku. Izabrali su da revolucionarima uskrate oružje. Odlučeno je da je obrana od revolucije važnija od obrane od fašizma.



ZEMLJA

Seljacima nije trebao Durutti da im kaže da preuzmu zemlju. Oni su to radili od osnivanja republike. Čak je prva vlada republike slala trupe da pobiju seljake koji su preuzeli zemlju. Prve dvije godine republike, pobijeno je 109 seljaka. Na selu je španjolska revolucija najviše i postigla. Anarhistička filosofija je prihvaćena od strane širokog sloja ugnjetenih seljaka. Na svojoj konferenciji 1936. CNT se upustio u raspravu kako bi anarhističko društvo budućnosti trebalo izgledati. Seljaci su prvi sproveli te ideje u praksu. Njihovi napori su pokazali što sve mogu uraditi radni ljudi (od kojih su mnogi bili nepismeni) ukoliko im se daju dobri uijeti. Oni su dokazali da je mišljenje kako je anarhija nemoguća jer bi društvo propalo bez šefova, vlade i autoriteta, glupost.

Kolektivizacija zemlje je bila obimna. Blizu dvije trećine zemlje u zoni republike (onoj koju su kontrolirale anti-fašističke snage) bilo je preuzeto. U to je bilo uključeno izmedju pet i sedam miliona seljaka. Najveće oblasti su bile: Aragon gdje je bilo 450 kolektiva, Levant (oblast oko Valencije) sa 900 kolektiva i Kastilja (oblast oko Madrida) sa 300 kolektiva. Nije samo zemlja kolektivizirana. U selima su uspostavljene i radionice u kojima su lokalne zanatlije pravile alate, nameštaj, itd. Pekari, kasapi, berberi i drugi, odlučili su se za kolektivizaciju.

Kolektivizacija je bila dobrovoljna i zbog toga sasvim drugačija od prisilne "kolektivizacije" koju je Staljin sproveo u Rusiji. Obično bi sastanak bio sazvan u selu, jer je većina kolektiva bila smiještena u selima, i svi prisutni bi se složili da ujedine svoju zemlju, alat ili životinje. To je onda dodavano na ono što je već oduzeto od veleposijednika. Zemlja je dijeljena na racionalne jedinice i odredjivane su grupe radnika da rade njima. Svaka grupa je imala svog delegata koji je zastupao njihove stavove na sastancima kolektiva. Upravni komitet je takodjer bio biran i bio je odgovoran za opće upravljanje kolektivom. Njegova dužnost je bila da nadgleda kupovinu materijala, razmijenu sa drugim oblastima, distribuciju proizvoda i neophodne javne radove kao što je npr. izgradnja škole. Svaki kolektiv je održavao redovne opće sastanke na kojima su učestvovali svi članovi kolektiva.

Ukoliko netko nije želio da se prikljući kolektivu, davano mu je nešto zemlje, ali samo onoliko koliko je mogao obraditi. Nije bilo dopušteno zapošljavanje radnika. Nije samo proizvodnja bila kontrolirana, distribucija je takodjer bila prema potrebama ljudi. U mnogim oblastima novac je bio ukinut. Ljudi su odlazili u prodavaonice kolektiva (češće u crkve koje su bile pretvorene u skladišta) i uzimali čega ima. Ukoliko je bilo nestašica i racionalizacija, ulagan je trud da se svakome osigura podjednaki dio. Ipak, uobičajen je bio slučaj da povećana proizvodnja pod novim sistemom eliminira nestašice.

Po agrikulturnim rokovima, revolucija se dogodila u pravom trenutku. Žetva koja se sakupljala i prodavala radi velikog profita nekolicine velikoposjednika sada je bila distribuirana onima kojima je bila potrebna. Doktorima, pekarima, berberima, itd, davano je koliko im treba u zamijenu za njihove usluge. Tamo gdje novac nije bio ukinut, uvedene su "porodične plaće" tako da se rad plaćao na bazi potreba, a ne po broju radnih sati.

Proizvodnja se uveliko povećavala. Tehničari i agronomi su pomagali seljacima da bolje koriste zemlju. Upotrebljene su moderne naučne metode tako da su u nekim oblastima prihodi povećani za 50%. To je bilo dovoljno da se nahrane kolektivisti i milicije u njihovoj oblasti. Najčešće je bilo dovoljno i za razmijenu sa drugim kolektivima, u gradu, koji su za uzvrat davali mašineriju. Višak hrane je bio predavan komitetima za zalihe koji su bili zaduženi za distribuciju u urbanim oblastima.

Kao i na milicije, kleveta je bila bačena i na kolektive. Bilo je tvrdnji da pojedinac gleda samo sebe i da ne brine o drugima. To je bila glupost, jer su u mnogim oblastima uspostavljeni izjednačavajući fondovi koji su prerasporedjivali dobra iz bogatijih u siromašnije oblasti. Bilo je osigurano da mehanizacija i stručnjaci budu preseljeni u oblasti gdje su najpotrebniji. U stvari, pokazatelj osjećanja solidarnosti može biti činjenica da se 1.000 kolektivista iz Levanta, koji je bio prilično razvijena oblast, preselilo u Kastilju kako bi pomogli.

Uspostavljene su federacije kolektiva, a najuspešnija je bila ona u Aragonu. Lipnja 1937. održan je plenum Regionalne federacije seljaka. Njen cilj je bio formiranje nacionalne federacije "za suradnju i širenje kolektivističkog pokreta i, takodjer, za postizanje pravedne distribucije proizvoda zemlje, ne samo izmedju kolektiva već u cijeloj zemlji." Na nesreću, mnogi kolektivi su uništeni, ne od Francove vojske, već od vojnika staljinističkog generala Listera, prije nego što je to bilo moguće izvesti.

Kolektivisti nisu bili zabrinuti samo za materijalna dobra. Oni su imali i duboku obavezu prema obrazovanju i kao rezultat tih napora mnoga djeca su dobila obrazovanje po prvi put. To nije bilo uobičajeno školovanje. Korištene su metode Francisca Ferrere, svijetski poznatog pedagoga. Djeci je davano osnovno obrazovanje i nakon toga djeca su hrabrena da razvijaju vještine za koje su pokazivala radoznalost. Posvećivana je pažnja i starima, a gdje je bilo neophodno, gradjeni su specijalni domovi za njih. Pazilo se i na izbjeglice iz oblasti koje su kontrolirali fašisti.



INDUSTRIJA

Revolucija u gradovima nije tekla kao u selima i mnogi uspjesi nisu to i bili. Najviše je postignuto u Kataloniji, industrijskom srcu i tvrdjavi CNT-a. U Barceloni je preko 3.000 poduzeća bilo kolektivizirano. Sva javna poduzeća, ne samo u Kataloniji već u cijeloj zoni republike, bila su preuzeta i vodjena od strane radničkih komiteta.

Da bi se dobila ideja o obimu kolektivizacije, evo liste iznjete od strane jednog očevidca (Barnet Boloten u knjizi "The Grand Camoflage", koja ni slučajno nije anarhistička knjiga). On kaže: "Željeznica, tramvaji i autobusi, taxi kola i brodovi, svijetlosne i električne kompanije, plinovod i vodovod, popravci i izrada automobila, mlinovi i tvornice cementa, proizvodnja tekstila i papira, elektronski i kemijski kompleksi, tvornice za proizvodnju staklenih boca i parfumerije, plantaže hrane i pivnice bili su konfiscirani ili kontrolirani od radničkih (sic) komiteta, što je u oba slučaja imalo isto značenje za vlasnike." On nastavlja: "Kina i kazališta, novine i štamparije, prodavaonice i hoteli, de-luxe restorani i barovi bili su, takodjer, zaplijenjeni."

To jasno pokazuje da je portret anarhizma kao nečega povezanog sa neobičnim malim radionicama, netočan. Velike tvornice, neke sa tisućama radnika, su bile preuzete i vodjene od radničkih komiteta.

Često su radna mijesta bila preuzimana zato što su vlasnici pobjegli ili zaustavili proizvodnju da bi sabotirali revoluciju. Radnici nisu zaustavljali proizvodnju - sva veća radna mijesta bila su preuzeta. Neka su vodili i kontrolirali radnici. U ostalima su uspostavljeni "kontrolni komiteti" da bi osigurali očuvanje proizvodnje (postojali su da bi omogućili snagu veta na odluke šefova u slučajevima gdje radnici nisu bili preuzeli upravljanje).

Na svakom radnom mijestu, Skupština svih radnika je bila osnovna jedinica. Unutar tvornice radnici su birali delegate da ih zastupaju u odlučivanju o svakodnevnim pitanjima. Sve od veće važnosti je moralo ići pred Skupštinu. Odluke je donosio komitet sačinjen od pet do petnaest radnika, koji su birali i upravnika da nadgleda svakodnevno funkcioniranje radnih mijesta. Unutar svake industrije postojalo je Industrijsko vijeće u kome su bili predstavnici dva glavna sindikata (CNT-a i UGT-a) i predstavnici komiteta. Tehničari su, takodjer, bili u komitetima da bi osigurali tehnički nadzor. Posao Industrijskog vijeća je bio da postavi ukupan plan za industriju.

Unutar radnih mjesta plaće su izjednačene, a radni uvijeti uveliko popravljeni. Pogledajmo kako je kolektivizacija poboljšala stvari. Uzmimo za primjer tramvaje. Od 7.000 radnika, 6.500 su bili članovi CNT-a. Zbog uličnih borbi sav transport je bio u prekidu. Transportni sindikat (tako se zvala sekcija CNT-a) je naimenovao komisiju od sedam članova da okupiraju administrativne kancelarije, dok su ostali provjeravali pruge i uradili plan neophodnih popravaka. Pet dana nakon svršetka borbi 700 tramvaja, umijesto uobičajenih 600, svi obojeni u crveno crnu boju CNT-a, bilo je na ulicama Barcelone.

Kada je nestao motiv profita, sigurnost je postala važnija i broj nezgoda je smanjen. Troškovi su smanjeni, a usluge poboljšane. 1936. je prevezeno 183.543.516 putnika. 1937. taj broj je povećan za 50 miliona. Tramvaji su bili toliko efikasni da su radnici bili u stanju da daju novac drugim sekcijama gradskog prijevoza. Plaće su bile jednake za sve radnike i povećane u odnosu na one prije Revolucije. Prvi put je bila osigurana besplatna medicinska zaštita za radnu snagu.

Iako su pružali mnogo efikasnije usluge, radnici su nalazili vremena da proizvode projektile i haubice za ratne potrebe. Radili su prekovremeno i nedjeljom da daju svoj udio u anti-fašističkoj borbi. Dalje podcrtavanje činjenice da oslobadjanje od šefova i upravnika ne vodi do nereda može biti istaknuto činjenicom da je za dvije godine kolektivizacije bilo samo šest slučajeva da su radnici krali iz radionica.

Sprovedena je široka reorganizacija da bi se industrija učinila efikasnijom. Mnogo neekonomičnih malih postrojenja, koja su obično bila i zagadjivači zatvarano je i proizvodnja je koncentrirana na ona postrojenja sa boljom opremom. U Kataloniji je zatvoreno 70 livnica. Broj štavionica kože je smanjen sa 71 na 40, a cijela drvna industrija je reorganizirana od strane Sindikata drvne industrije (sekcija CNT-a).

1937. je centralna vlada priznala da je ratna industrija Katalonije proizvela deset puta više nego ostatak španjolske industrije zajedno i da bi ta proizvodnja mogla biti učetvorostručena ukoliko Katalonija uspije nabaviti neophodne sirovine.

Nije samo proizvodnja preuzeta. Mnogi paraziti srednje klase isključeni su iz trgovine. Trgovina na veliko ribom i jajima preuzeta je, kao i trgovina voćem i povrćem. Trgovina mlijekom u Barcelomi je kolektivizirana, što je dovelo do zatvaranja 70 nehigijenskih postrojenja za pasterizaciju. Svuda su uspostavljeni komiteti za opskrbljivanje. Sve je to unesrećilo srednju klasu. Za njih, s njihovim poimanjem napredovanja, revolucija je bila samo korak unazad.

Uspostavljeni su i izjednačujući fondovi da pomognu siromašnijim kolektivima. Postojalo je mnogo problema. Mnoga tržišta su ostala odsiječena u fašističkoj zoni, a privremeno su izgubljena i neka inozemna tržišta. Bilo je malo sirovina jer su izvori nabave bili odsiječeni, a i kada je bilo moguće nabaviti ih, fondovi su bili osporavani od centralne vlade. To je bio nedostatak kolektivizacije. Banke nisu bile osvojene i rezerve zlata su ostale u rukama vlade. (CNT je skovao plan o njihovom osvajanju koji je odbačen u posljednjem momentu.)

Uprkos tome, proizvodnja je povećana i uvijeti života za mnoge pripadnike radničke klase su poboljšani. Listopada 1936. vlada je bila primorana da prizna kolektivizaciju donoseći dekret koji je priznavao ono što je već postojalo. To je, takodjer, bio pokušaj kontroliranja buduće kolektivizacije.



SOCIJALNA REVOLUCIJA

Ovo je bio samo kratak pogled na kolektivizaciju koja se dogodila. Nastavljajući s anarhističkim uvjerenjima, revolucija nije stala. Po prvi put su radnici u Španjolskoj uživali dobrobit zdravstvene zaštite organizirane od strane CNT-ove Federacije zdravstvenih radnika. Federaciju je činilo 40.000 zdravstvenih radnika -- sestara, doktora i administrativnih radnika. Još jednom je postignut veliki uspijeh u Kataloniji gdje je za svih 2.500.000 stanovnika osigurana adekvatna zdravstvena zaštita.

Nisu liječene samo uobičajene bolesti već i rane žrtava gradjanskog rata. Uspostavljen je i program preventivne medicine zasnovan na lokalnim zdravstvenim centrima. Na kongresu 1937. medicinski radnici su razvili zdravstveni plan za buduću anarhističku Španjolsku, koji bi bilo moguće izvesti da je revolucija bila uspješna.

Promijenila se i uloga žena. One su ostvarile mnoge pobjede. U odnosu na njihovu ulogu u gradjanskom ratu, promatrači su istakli da su one odigrale punu ulogu u anti-fašističkom otporu. Bile su prisutne svuda - u komitetima, milicijama, na frontu. U prvim bitkama rata, žene su se borile pored muškaraca jer se to podrazumijevalo samo po sebi. Nije bilo slučajeva da žene popunjavaju mijesta muškaraca koji su na frontu (a to je uobičajeni slučaj u ratnim uvijetima. Kada se rat završi i žene nisu više potrebne kao radna snaga, one se vraćaju domovima).

U milicijama su se borile kao jednake. Učestvovale su u organiziranju kolektiva i borile se protiv seksističkih stavova prošlosti kojima nema mijesta u bilo kojoj pravoj revoluciji.

Anarhistička organizacija žena, Mujeres Libres, je imala 30.000 članica. Ona je bila aktivna i prije gradjanskog rata organizirajući radnice i šireći informacije o kontracepciji. Za vrijeme rata abortus je bio legaliziran u republikanskoj zoni. Centri su bili otvoreni za sve žene, uključujući i neudate majke i prostitutke.

Po svim izvorima, postojala je prava promjena stava prema ženama. Jedna žena, učesnik gradjanskog rata, je rekla: "Bili smo kao braća i sestre. Oduvijek mi je dosađivalo u ovoj zemlji što muškarci ne smatraju žene kao bića sa punim ljudskim pravima. Ali, onda je nastupila velika promjena. Vjerujem da je izrasla spontano iz revolucionarnog pokreta..." (Margonita Balager, zabilježeno u "Blood of Spain " od Ronalda Frazera, strana 287).

Svuda su se javljale promjene. Cijelokupni karakter Barcelone se promijenio. Restorani sa separeima više nisu postojali. Kolektivne menze su zauzele njihovo mijesto. Duh drugarstva je bio u zraku.

Savijeti radnika i seljaka su preuzeli administraciju svuda. Savjet za obranu Aragona je bio najviši izraz toga. Upravljao je provincijom i koordinirao rad kolektiva i milicija. Sve anti-fašističke snage su bile zastupljene u njemu, ali anarhisti su bili u većini. U Kataloniji je 21. srpnja uspostavljen Centralni komitet anti-fašističkih milicija. Od njegovih petnaest članova pet su bili anarhisti, trojica iz UGT-a, jedan iz POUM-a, Komunistička partija je imala jednog i republikanci četvoricu. Iako su anarhisti bili nadmoćniji u toj provinciji, nadali su se da će dijeljenjem uloge u odlučivanju slični komiteti biti uspostavljeni i tamo gdje je CNT bio slabiji.

To je bila situacija 1936. Iako je vlada Narodnog fronta još uvijek postojala, nije imala vlast. To je bilo zbog nedostatka represivnih organa države. Vlast je bila podijeljena na bezbroj fragmenata i rasuta u tisuće gradova i sela, medju revolucionarnim komitetima koji su preuzeli kontrolu nad zemljom i tvornicama, sredstvima za transport i komunikaciju, policijom i vojskom. Vojska, ekonomija i politička borba, razvijale su se nezavisno od vlade i, u stvari, uprkos njoj.

Takva situacija je poznata kao "dvojaka vlast". Vlast vlade je bila preslaba da izaziva snagu radnika i seljaka. A snaga radnika i seljaka nije bila dovoljno svijesna potrebe za nestankom vlade. Neuspjeh u njenom rušenju dozvolio je vladi da obnovi svoj autoritet i postane gospodar situacije. Da bismo pokušali razumjeti kako se to dogodilo, potrebno je da se osvrnemo na ulogu Komunističke partije i rukovodstva CNT-a.



KONTRAREVOLUCIJA

Ponašanje Španjolske komunističke partije i Ujedinjene socijalističke partije Katalonije (PSUC) se više odnosilo na ono što je od najvećeg interesa za Staljina nego od najvećeg interesa za španjolsku radničku klasu. Oni su odbijali priznati da je izbila revolucija. Takodjer, činili su sve što su mogli da uguše tu revoluciju za koju su se pretvarali da se nije ni dogodila. Zanimali su se za gradjanski rat tek toliko da obnove demokraciju u Španjolskoj. Da bismo razumjeli taj stav, moramo pogledati činjenice van Španjolske.



STALJIN

Staljin je vjerovao da se iznad svega mora odbraniti "socijalizam" u ŠSR-u. Interes europske (i svijetske) radničke klase je morao zauzeti drugo mjesto u strategijskim interesima vladajuće birokracije Rusije. A oni su tridesetih godina bili vrlo uplašeni. Hitler je došao na vlast 1933. i uprkos činjenici da Staljin nije želio svađu sa Njemačkom (tri mjeseca nakon preuzimanja vlasti od strane nacista, Staljin je potpisao produženje njemačko-sovjetskog pakta iz 1926.) odnosi izmedju te dvije zemlje su zahladnili.

Staljin se uplašio da će se Britanija i Francuska dogovoriti sa Hitlerom i zbog toga ostaviti Rusiju otvorenu za napad. Vjerovao je da će se oni zadovoljiti da sigurno promatraju klanje Njemačke i Rusije. Kada bi se obje zemlje iscrple, Britanija i Francuska bi se pojavile kao gospodari Europe.

Zbog toga je Staljim 1935. potpisao Pakt uzajamne pomoći sa Francuskom. Tu nije bilo obaveze uzajamne vojne pomoći. Za Francusku je to bio način za odstranjivanje preostalih veza izmedju Nemačke i Rusije, kao i da, u isto vreme, natjera francusku Komunističku partiju da odbaci svoje protivljenje vladinom obrambenom programu.

Da bi spriječili nadilaženje razlika izmedju Britanije i Francuske sa Hitlerom na račun Sovjeta, u pokušaju da se garantira da francusko-sovjetski pakt ne propadne zbog utjecaja sa strane, kao i u pokušaju da se zaključe slični paktovi sa vladama drugih zemalja, najprije Britanijom, bilo je najvažnije da se vladino neslaganje sa njemačkim ciljevima u istočnoj Europi ojača. Zbog toga je i usvojena politika Narodnih frontova na Sedmom svijetskom kongresu Komiterne kolovoza 1935. To tijelo, takodjer poznato i kao i Treća internacionala, okupilo je sve komunističke partije pod rusko vodstvo.



NARODNI FRONTOVI

Najvažniji cilj te politike je bio da se srednja klasa i neke gazde uvuku u široke anti-fašističke frontove. Da bi uradile to, komunističke partije su odbacile revolucionarnu politiku. To je trebala biti borba za očuvanje buržoaske demokratije, a da bi se privukle republikanske i liberalne partije srednje klase, ekstremne pozicije nikada nisu usvojene.

Politika Narodnog fronta je bila vrlo uspješna. Početkom 1936. vlade Narodnih frontova su izabrane u Francuskoj i u Španjolskoj. Programi tih vlada su bili prilično umjereni. U Španjolskoj je socijalistički prijedlog o nacionalizaciji zemlje odbačen zbog republikanske opozicije. Taj su Narodni front činili Republikanska unija, Socijalistička partija, POUM, Sindikalistička partija, nacionalisti Baskije i Katalonije (koji su smatrali da im desnica ugrožava autonomiju) i, naravno, Komunistička partija.

Kada je izbio gradjanski rat, Staljinove instrukcije su bile jasne. Svi napori komunista moraju biti usmjereni na jedan zadatak: zadobijanje pomoći Britanije i Francuske i nagovoriti ih da odbace svoju neutralnost. Dogovor o nenapadanju je potpisan 1936. s nadom da će spriječiti produžetak sukoba. Staljin je vjerovao da će se, ukoliko Britanija i Francuska odbace tu politiku, gradjanski rat razviti u mnogo veći sukob (Njemačka i Italija su već pružale vojnu pomoć fašistima). Taj sukob, od koga bi se Rusija distancirala, bi doveo zaraćene strane do točke medjusobnog iscrpljenja i ruski vladari bi se pojavili kao novi gospodari Evrope. Zbog toga su odbacivani revolucionarni aspekti gradjanskog rata i borba je prikazivana kao borba koja nema nikakvih drugih zahtjeva osim osnovnih demokratskih (što je, u stvari, i bila). U početku su staljinisti pričali o podizanju revolucije nakon što fašisti budu poraženi. Vrlo brzo su prestali i sa tom praznom pričom.

Naravno, staljinistička (i komunistička) koncepcija socijalizma je prilično različita od anarhističke. Najbitnije u anarhizmu je da mase preuzimaju kontrolu i upravljaju društvom kroz sistem vijeća. Staljinistima socijalizam nalaže nacionalizaciju svega i prepuštamje upravljanja društvom Državi, koja će biti vođena od strane Partije. Kontrola prelazi u ruke profesionalaca, tehnokrata i birokrata, koji počinju razvijati svoje osobne i klasne interese. Čak i da su se staljinisti odlučili na borbu za "socijalizam" oni bi i dalje morali potkopavati anarhiste.

Politika udvaranja britanskoj i francuskoj vladajućoj klasi je od početka bila osuđena na neuspjeh, ne samo zbog njihove vojne nespremnosti, već i zbog njihovog razumijevanja da će, u koliko se umiješaju u rat s Hitlerom, obje strane (oni i nacisti) biti oslabljene i da će se zbog toga povećati pozicija Rusije. Svo vrijeme do izbijanja Drugoga svijetskog rata, Britanija je pokušavala da se dogovori s Hitlerom, što bi mu otvorilo put da napadne Rusiju na istoku.



MORNARICA

Aktivnosti mornarice, koja je ostala lojalna Republici, su nekoliko puta prekidane da se ne bi stavili u pitanje anglo-francuski interesi na Gibraltarskim vratima. Mornarica je bila vrlo uspiješna u uznemiravanju Francuske baze u Maroku, ali su njihove aktivnosti zaustavljane da bi dvije strane sile bile sretne. U skladu s time, republikanska vlada je odbila dati Maroku nezavisnost i tako Franca liši baze. Da su to uradili, stavili bi u pitanje britanske i francuske kolonijalne interese u sjevernoj Africi. Primjer španjolskog Maroka bi mogao dati slične ideje drugim nacijama. Čak je u jednom trenutku Vlada ponudila da preda interese u Maroku Britaniji i Francuskoj u zamijenu za njihovu intervenciju.

Revolucija koja je izbila je bila krajnje nepogodna za komuniste. Bilo kakve šanse da pridobiju Britaniju i Francusku bile su smanjene činjenicom da je počela socijalna revolucija. Nije bilo ni govora da britanska i francuska ambasada interveniraju u korist revolucionara. Zbog toga je revolucija morala biti sakrivena i eventualno ugušena. Snaga kolektiva i milicija je morala biti uništena.

Na početku građanskog rata bilo je 40.000 članova španjolske Komunističke partije. Normalno, postavlja se pitanje kako je tako mala organizacija mogla tako odlučno uticati na tok događaja i da vremenom postane dominantna grupa u Narodnom frontu.

U građenju svoje partije, komunisti su se naročito isticali u Kataloniji, srcu revolucije. Pokret kolektivizacije je ozbiljno uznemirio srednju klasu. Mali poslovi su prekinuti i svuda su se pripadnici srednje klase osjećali odbačenim jer su radnički komiteti preuzeli raspodijelu. Oni bi se rado vratili u svoje tradicionalne partije ali su ih vidjeli kao nesposobne u zaustavljanju kolektivističkog pokreta. Komunistička partija je izgledala kao jedina ozbiljna partija koja može zaštititi njihove posjede ili čak i da im ih vrati iz ruku radnika. Jedan bivši komunist je to prokomentirao: "U Muriciji, kao i drugdje, vidio sam naše plakate i letke koji apeliraju na vlasnike radnji da se priključe članstvu sa obećanjem apsolutne podrške privatnog vlasništva."



VEOMA BRZO

Članstvo Komunističke partije se uvećalo vrlo brzo. Za nekoliko mjeseci od izbijanja rata, 76.000 seljaka koji posjeduju zemlju i seljaka zastupnika sa 15.485 pripadnika gradske srednje klase, se priključilo. Oni su u svojim slojevima uticali na tisuće pripadnika srednje klase koji se, u stvari, nisu priključivali Partiji, ali su je simpatizirali. Kao sredstvo zaštite interesa građanske srednje klase u Kataloniji, komunisti su organizirali 18.000 trgovaca, zanatlija i malih proizvođača u organizaciju CEPCI. "Solidaridad Obrera" (Radnička solidarnost), novine CNT-a, su prokomentirali da su neki u tom tijelu "nepomirljivi poslodavci, okrutni protivnici rada." Do ožujka 1937. Komunistička partija je imala 250.000 članova.

Poduzeli su još neke mjere da bi proširili svoj uticaj. Samo četiri dana nakon vojnog udara, komunisti su se sjedinili sa socijalistima Katalonije da bi osnovali PSUC. Lokalni UGT je potpao pod upravu PSUC-a. Vodeći članovi Socijalističke partije i UGT-a su ih napuštali i prelazili komunistima, neki čak i tajno. Mnogi članovi Socijalističke partije nisu vidjeli razliku izmedju njihove linije i linije komunista: pobjeda u ratu pa tek onda revolucija, pomirljiv stav prema stranim silama, itd. Ali, zbog toga što su komunisti imali čvršći partijski aparat (pojačan iz Moskve), bili su u mogućnosti da regrutiraju nove članove na štetu socijalista. Mnogi su im se pridružili zbog njihove: "predanosti u prikupljanju članova, vrlo vještoj propagandi, organizatorskim sposobnostima i prestiža stečenog ruskim oružjem."

Komunisti su uspostavili kontrolu nad JSU (Ujedinjena socijalistička omladina). Ta grupa je nastala stapanjem komunističkih i socijalističkih omladinskih organizacija. Imala je 50.000 članova i formirana je malo prije nego što je izbio rat. Većina vodećih članova je napustilo Socijalističku omaldinu i prešlo u komuniste, što je ovima omogućilo kontrolu nad ovom organizacijom.

Bilo bi pogrešno tvrditi da je kontrarevolucija rezultat isključivo politike i aktivnosti komunista. Republikanci i socijalisti su suradjivali sa njima. Republikanci, koji su izgubili svaku realnu osnovu u masama, su se povukli i prepustili komunistima direktan posao suprotstavljanja socijalnoj revoluciji i obrani srednje klase. Čak se je i Largo Caballero, koji je postao premijer u kolovozu i jedno vrijeme bio ljevi socijalista i vodja UGT-a, izjasnio za formiranje vlade kojoj je "neophodno žrtvovanje revolucionarnih izraza da bi pridobila drugarstvo demokratskih snaga" i da se "španjolska vlada ne bori za socijalizam već demokraciju i ustavno zakonodavstvo." Iako Caballero nije svo vrijeme suradjivao sa komunistima, bilo je mnogo onih u njegovoj partiji, čak i njegovih najbližih suradnika koji su radili na komunističkoj liniji, a protiv socijalne revolucije.

Mora također biti izneseno da je sudjelovanje članova CNT-a u vladi pomoglo rast kontrarevolucije. Oni su ušli u Katalonsku vladu u rujnu (sjetimo se da je Katalonija bila poluautonomna) i u nacionalnu vladu u studenom 1936. S time ćemo se detaljnije pozabaviti u sljedećem poglavlju, a za sada je dovoljno reći da je njihovo sudjelovanje dalo vladi kredibilitet u masama. Oni su bili ključni element u dokazivanju svijetu da je borba u Španjolskoj za uspostavljanje demokracije, da bi se ponovo izgradila uništena državna mašinerija i da bi se vlast i autoritet koji su bili u rukama naoružanih radnika vratili vladi. Sudjelovanje CNT-a je služilo da zaustavi mase i natjera ih da vjeruju da imaju oslonac u vladi i da je trebaju braniti.



RUSKO ORUŽJE

Važna stvar je da je Komunistička partija upravljala kontrarevolucijom. Oni su bili jedini koji su shvatili "neophodnost" kontrarevolucije i koji su donjeli odluku da je sprovedu. Mogućnost da je sprovedu su imali zbog prestiža koji je dolazio od činjenice da je Rusija bila jedina zemlja koja je slala veće količine oružja Republici (Meksiko je takodjer slao pomoć, ali u malim količinama). Rusi nisu slali samo oružje već i vojne savjetnike i tehničare koji su postepeno preuzeli rukovodjenje ratom.

Staljinisti će vam reći da je Rusija osiguravala oružje od početka. To je laž. Staljin se u početku složio sa Paktom o neinterveniranju zbog straha od sukoba sa Zapadom. Prve količine oružja nisu stigle do listopada, a i kada su stigle to je bilo iz straha da će njemačko i talijansko oružje dati odlučujuću snagu fašistima. Pomoć je data "prikriveno i u pokušaju da se ograniči mogućnost miješanja Rusije u rat" (Krivicki u "In Stalin's Secret Service" str. 81, Krivicki je bio Staljinov šef obaveštajne službe za zapadnu Europu). Zbog tog straha od uključivanja u rat sa Njemačkom i Italijom, pomoć je ograničena na potpomaganje otpora do moguće intervencije Britanije i Francuske. Ta pomoć je morala biti plaćena – španjolske rezerve zlata su se preselile u Moskvu.


Komunisti su znali da će, ukoliko posegnu za kontrarevolucijom, primorati državu, da uz njihovu pomoć, povrati kontrolu nad vojskom i policijom. Nije bilo nikakve svrhe govoriti radnicima da se odreknu kolektivizacije i da odbace oružje, ukoliko ta kontrola ne bude uspostavljena. Sve države počivaju na upotrebi sile i zbog toga se uspiješna revolucija može izvesti samo ukoliko su ljudi naoružani.

Zbog sovjetske pomoći, komunistima je bilo lako postići kontrolu nad oružanim snagama. To nije bilo samo zbog količine poslanog oružja, već i zbog činjenice da su Sovjeti bili glavni dobavljači ratnog materijala. Ministar mornarice i avijacije, Prieto, često se šalio na račun svog kabineta izjavljujući da on "nije ministar ničega jer ga avijacija ne sluša. Pravi ministar avijacije je ruski general Duglas."



MILITARIZACIJA

Zbog te kontrole nad oružjem, komunisti su, podržani od drugih, sproveli militarizaciju. Ponovno je izgradjena regularna vojska sa oficirima, pukovima, salutiranjem i različitim plaćama. Milicijama koje su odbile da se stave pod komandu Ministarstva rata (a mnoge milicije CNT-a i POUM-a su to odbile), prekinuta je isporuka oružja. Ostavljene su bez mogućnosti izbora.

Nova vojska je izgradjena pod komunističkom kontrolom. Znali su da se bez kontrole nad vojskom ne će moći nadati kontroli nad anti-fašističkim taborom. Zbog toga što je Peti puk (najveća jedinica kontrolirana od staljinista) preuzela raspuštanje milicija, komunisti su preuzeli kontrolu nad pet od šest brigada nove vojske. Oni su, takodjer, preuzeli kontrolu nad Glavnim komesarijatom rata, koji je uspostavljen zbog postavljanja političke kontrole vojske putem političkih komesara. Pošto su većina od njih bili staljinisti, kontrolisali su pritok političkog materijala na front. Anarhistički materijal je stalno zadržavan. Sve što su vojnici mogli čitati su bile laži Komunističke partije.

Nije ponovno izgrađena samo vojska već i policija, naročito omrznuta Civilna garda, koja je bila osnova represije nad CNT-om. Promijenjeno joj je samo ime u Nacionalna republička garda. Jurišna garda je ponovo uspostavljena i do početka prosinca je imala 28.000 regruta. Broj karabinjera, koji su bili graničari podredjeni carini i pod kontrolom ministra finansija Negrina (poznati simpatizer komunista), narastao je na 40.000. Prije rata bilo ih je samo 16.000 i to u cijeloj Španjoslkoj. Negrinov podsekretar je razjasnio koja je njihova uloga: "Vi ste čuvari države i oni vizionari koji vjeruju da je kaotična situacija društvene nediscipline i bezobzirnosti dopustiva, potpuno griješe, jer vojska naroda, sa vama karabinjeri, će znati kako to da spriječi."

Država je sama sebi dala monopol na silu. Radničke patrole koje su iznikle u srpnju su raspuštene. Radnicima je naredjeno da predaju oružje, a oni koji su to odbili smatrani su fašistima. Pričalo se da je to oružje potrebno na frontu. Iako je to bilo istina da je oružje bilo potrebno na frontu, taj argument je korišten samo kao sredstvo za razoružavanje revolucionarnih radnika. Bilo je mnogo oružja pod kontrolom policije. George Orwel je to zapazio nakon Dana svibnja u Barceloni: "Anarhisti su bili na oprezu čak i ukoliko su predali oružje. PSUC je zadržao svoje i to je bilo ono što se dogodilo nakon završetka borbi. U medjuvremenu, na ulici je bilo moguće vidjeti velike količine oružja koje je bilo potrebno na frontu, ali koje je bilo u posjedu "nepolitične" policije u pozadini." ("Homage to Catalonija", str.151).

Kontrarevolucija je potom okrenuta protiv kolektiva. 7. sjećnja 1937. objavljeno je raspuštanje radničkih komiteta za opskrbu. Distribuciju hrane je preuzeo GEPCI. To je dovelo do nestašica i gomilanja namirnica radi podizanja njihove cijene. Za to su okrivljeni kolektivi, ali je bilo dobro poznato da je hrana mogla biti garantirana ukoliko se netko učlani u PSUC.



NACIONALIZACIJA

Krediti nisu davani onim radnim mjestima koja su odbila da se stave pod kontrolu vlade. Kao što je rečeno ranije, banke nisu bile preuzete pa je vlada imala veliku moć protiv radnika. Nacionalizacija velike industrije je promašena da bi ista bila dovedena pod vladinu kontrolu. Tvrdjeno je da je to neophodno za ratne napore. Tvrdjeno je i da su kolektivi neefikasni i da je svako radno mjesto zabrinuto samo za svoj profit. Ne može se poreći da je bilo nekih problema sa bolje stojećim kolektivima. Ali CNT je zahtijevao koordinaciju kroz socijalizaciju pod kontrolom radnika. Da bi se to izvelo, svakom obliku privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju morao bi doći kraj. Naravno, komunisti to ne bi dozvolili jer je to prijetnja njihovoj cijenjenoj srednjoj klasi.

Na selu je kolektivizacija bila dozvoljena samo na zemlji fašista, a imanja onih koji su podržavali Republiku, morala su biti vraćena. Dokle su komunisti bili spremni ići može ilustrirati invazija na Aragon. Obramben savjet Aragona je proglašen ilegalnim kolovoza 1937. Tu deklaraciju slijedila je invazija koju je vodila 11. divizija generala Listera (član PSUC-a). Po izjavi CNT-a, zemlja, orudje za obradu zemlje, stoka i konji koji su bili konfiscirani od desničara, vraćeni su vlasnicima. U nekim selima su farme bile lišene sjemena za sijanje, dok je 600 članova CNT-a uhapšeno. Sve u svemu, 30% kolektiva je uništeno i priprema za žetvu prekinuta. Kao što se može pretpostaviti ništa osim mržnje, ogorčenosti i gubljenja iluzija nije rezultiralo tom invazijom i represijama koje su slijedile. Seljaci su počeli da se pitaju zašto su se borili. Gubljenje iluzija je, bez sumnje, doprinjelo propasti fronta par mjeseci kasnije. Slični napadi su izvedeni na kolektive u Levantu i Castilli.

To pokazuje dokle su "socijalisti" iz Komunistčke partije bli spremni ići ispunjavajući Staljinove instrukcije. Još kobniji aspekt toga je bilo postojanje zatvora u Španjolskoj koji su pripadali sovjetskoj tajnoj policiji GPU (preteča KGB-a). Oni su postojali i u to nema sumnje. U prosincu 1936. "Pravda" je objavila: "I u Kataloniji je počelo čišćenje od trockista i anarho-sindkalista. Bit će vodjeno istom snagom kojom je vodjeno u ŠSR-u."

Evo što je Krivicki imao da kaže o aktivnostma GPU u Španjolskoj o čijem je uspostavljanju odluka donesena po hitnom postupku na konferenciji u Moskvi 14. rujna. "GPU je imao svoje specijalne zatvore. Njihove jedinice su vršile ubistva ili otmice. Ubijali su u skrovitim tamnicama i organzirali leteće odrede. Ministar pravde nije imao autoriteta nad GPU. Oni su bli snaga ispred koje su drhtali i neki od najviših oficira Caballerove vlade. Izgledalo je kao da Sovjetski Savez želi da ščepa lojalnu Španjolsku, iako je ona već bila u njihovom posjedu." ("In Stalin's Secret Service", str. 102).

Cilj je bio da se eliminiraju revolucionari. Svatko tko se usudio pričati o onome što se radilo, mogao je biti slijedeći koji će patiti. Nina, vodju POUM-a, ubio je GPU, kao i Camilla Bernerija, talijanskog anarhista koji je kritizirao vodstvo CNT-a. Berneri je izdavao i novine "Guerra di Classe" koje su zagovarale revolucionarni rat protiv fašizma. Ubijen je od "socijalista" zbog njegovih čvrstih revolucionarnih pozicja. Srpnja 1937. 60 članova CNT-a je "nestalo", što je termin tada, a i sada, korišten za one ubijene od strane tajne policije, pojam koji danas primjenjuju diktatori Latinske Amerike.



DVA PUTA

Dakle, pojavila su se dva, uzajamno isključena, načina borbe protiv fašizma. Prvi je onaj staljinista i njihovih pomagača: odstupiti sa svog puta da bi primirili gazde u Engleskoj i Francuskoj i uzaludno se nadati da će isti intervenirati; voditi gradjanski rat, rat protiv legitimnog rukovodstva Španjolske; dati policiji drugorazrednu ulogu; ugasiti plamen revolucionarne politike; vezati tisuće komada oružja u pozadini da bi se ugušio radnički pokret; uništiti kolektivizaciju i žrtvovati uspjehe radnika i seljaka zbog međunarodnih interesa Staljina.

Suprotno tome je viđenje kako bi revolucionarni rat trebao biti vodjen: načiniti revolucionarnu politiku glavnim oružjem; dati tvornice onima koji u njima rade; širiti propagandu u fašističkoj pozadini; dati seljacima pravi razlog da se bore protiv Franca; dokazati im da će im kolektivizacija donijeti dobro, a ne dozvoliti da žive u strahu da će im staljinisti uništiti kolektive; dati zemlju seljacima i tako stvoriti centralnu osnovu borbe koja će lišiti Franca mnogih vojnika koji su sinovi i kćeri seljaka.

Dati slobodu Maroku i organiziranje ustanka tamo protiv Franca, lišilo bi ga centralnog izvora zaliha i oružja. Apelirati direktno na europsku radničku klasu (čije vlade nisu imale interes da pomognu španjolskoj revoluciji). Apelirati na francuske radnike koji su 1937. ušli u drugu godinu nemira koji su započeli masovnim štrajkovima prethodne godine. Njihova akcija je mogla spriječiti intervenciju Francuske i Britanije protiv revolucije.

Zaplijeniti rezerve zlata i oduzeti banke. Iskoristiti novac za kupovinu oružja, pobrinuti se da oružje ode na front, gdje je i najpotrebnije.

To su bile stvari koje je trebalo uraditi. One nisu bile garancija pobjede, ali su mogle zapaliti iskru koja se mogla proširiti širom Europe i tako razbiti izolaciju španjolske revolucije. Mogle su biti prekretnica za cijelu Europu, umjesto da Španjolska bude još jedna žrtva fašizma, a gradjanski rat predigra za krvavi svijetski rat.

Narodni front nije mogao izvesti te akcije jer je bio zasnovan na savezu klasa. Za radnike je bilo potrebno da preuzmu kompletnu kontrolu. To je bilo moguće, naročito u Kataloniji, gdje je regionalni kongres radničkih savjeta trebao uspostaviti radničku republiku. Taj primjer bi kasnije mogao biti slijeđen širom Španjolske i mogao bi se voditi revolucionarni rat. Rat koji ne bi vratio komuniste, socijaliste ili rapublikance u vladu, već rat koji bi oslobodio napaćene mase.

Ali radnička klasa nije preuzela vlast. CNT, koji je bio u poziciji da to uradi, je to odbio. Obraćali su pažnju na suradnju sa drugima ili podržavali odluku za odlukom, potkopavajući revoluciju. Objektivno, vodje CNT-a i FAI-a su bile kontrarvolucionari. U situaciji dvojne vlasti, ili radnici odbacuju vladajuću kalsu i preuzimaju vlast ili vladajuća klasa ponovo preuzima kontrolu. Ne postoji srednji put. CNT je suradnjom mogao ići samo jednim putem. Revolucija ne može biti izvedena napola. Radnička klasa se mora braniti ili je revolucija osudjena na propast. A zbog čega anarhisti nisu preuzeli vlast? Sada ćemo se vratiti na to.



SVIJEŽA REVOLUCIJA

Kao što je rečno ranije, anarhisti su protiv države. Svake država. Bilo da je liberalno-demokratska, monarhistička ili totalitarna. Anarhisti vide državu (stajaća vojska, policija, vlada, birokracija...) kao organ kroz koji vladajuća klasa održava kontrolu nad većinom stanovništva. Osnovno za anarhizam je vjerovanje da država mora biti uništena i zamijenjena sistemom zasnovanim na radničkim savjetima i savjetima zajednica. Delegati sa svakog radnog mijesta iz zajednice bi išli u regionalne savjete, koji bi slali delegate u nacionalni i, eventualno, internacionalni savjet. Delegati bi bili jasno izabrani i sve veće oduke bi bile donošene na radničkim skupštinama.

Često ti savjeti nastaju spontano, ili kao organi obrane, nalik sovjetima (sovjet je ruska reč za savjet) za vrijeme ruske revolucije. U početku su nastajali iz štrajkačkih komiteta, ali su se brzo razvili u tijela na kojima bi moglo biti izgradjeno novo društvo. Ta ideja je centaralna za anarhizam. Slobodno društvo ne može biti građeno na starim strukturama, već moraju biti izgrađene nove, kroz koje će proizvođači biti direktno zastupljeni. Revolucija se ne događa kroz parlamente i vlade ili pokušajem već postojeće državne mašine.

Savjeti i kolektivi koji su se pojavili za vrijeme građanskog rata, bili su organi na kojima je mogla biti izgrađena revolucija. Ali za njih je bilo neophodno da budu povezani na regionalnom i nacionalnom nivou, kako bi vlast radnika i seljaka mogla biti obranjena, vlast koja bi odbacila regionalnu i centralnu vladu u stranu. To bi značilo odbijanje podjele vlasti s preostalim elementima vladajuće klase i to bi bio veliki korak u kompletiranju revolucije.



CNT

CNT je odbio to uraditi. Poslije 19. srpnja, njihove vođe u Kataloniji su bile pozvane u kancelariju Companisa, premijera Katalonije. U osnovi, on im je rekao da kontroliraju region i da će im on biti vjerni sluga ukoliko preuzmu vlast. Oni su to odbili. Umjesto toga, pozvali su na formiranje Centralnog komiteta anti-fašističkih milicija. To je bio prvi korak ka kolaboraciji. Sve partije, uključujući i rapublikance, bile su zastupljene u tom timu. On je postojao usporedo s katalonskom vladom. Centralni komitet je raspušten rujna 1936. kada je CNT ušao u vladu. U studenom, četiri člana CNT-a su ušli u nacionalnu vladu u Madridu. Dvojica od njih su bili i članovi FAI-a.

To je bilo daleko od onoga što je bilo objavljeno u informativnom biltenu CNT-FAI rujna 1936. U tekstu pod nazivom "Uzaludnost vlade", objavili su da će eksploatacija koja je u toku dovesti do "likvidacije buržoaske države koja će umrijeti od gušenja." Njihovi članovi su se priključili vladi te iste države.

Iznijeli su nekoliko razloga za to. U suštini, oni su računali na opozivanje argumenata u vezi Britanije i Francuske. Iznešeno je da bi socijalna revolucija bila ugušena i da ubuduće ne bi dolazilo oružje od zapadnih sila (koje, u stvari, nikada nije ni dolazilo!). Oni su donijeli odluku da su dobijanje rata i podizanje revolucije dvije različite stvari i da je dobijanje rata važnije. To je značilo kolaboracuju u širokom anti-fašističkom frontu "...u pokušaju da se dobije rat i spase naš narod i svijet, mi (CNT) smo spremni da surađujemo s bilo kime u upravljajućim organima, bilo da se taj organ zove svijet ili vlada." ("CNT", novine CNT-a u madridskoj regiji, 23.10.1936.)

Još jedan razlog koji su iznijeli je bio da bi ulaskom u vladu mogli konsolidirati postignute uspjehe. Mogli bi "regulirati politički život Španjolske, dajući legitimnost revolucionarnim komitetima" (Juan Lopez, ministar trgovine, anarhista). Postojao je čak i argument da je ulazak u vladu samo medjunarodni ustupak i da će revolucija i dalje teći pod plaštom legalne vlade.

Zbog toga je održavano anti-fašističko jedinstvo i bilo što što je prijetilo da ga razdvoji bilo je gušeno. Vlada je znala da je vrlo korisno imati pretstavnike CNT-a i da je to dodatno sredstvo kontrole nad masama. Bilo kako bilo, mora biti istaknuto da je odluka o ulasku u vladu bila donesena od Nacionalnog komiteta bez konsultacije sa širim članstvom. To je bio pravi prekid sa tradicijom. Neophodnost djelovanja, izazvana minimumom vremena, bila je izgovor rukovodstva.



SVIBANJSKI DANI

Uloga CNT-a u vladi može biti jasno ilustrirana onime što je postalo poznato kao Svibanjski dani. 3. svibnja 1937, troja teretna kola punih policajaca, predvođenih od staljinista Salasa komesara javnog reda, pokušali su da osvoje telefonsku centralu koja je bila kontrolirana od zajedničkog komiteta CNT-a i UGT-a još od početka rata. Cilj je bio da se kontrola nad zgradom nasilno preuzme od radnika i tako vrati mogućnost provjere telefonskog sistema. Ovako su telefonisti bili u mogućnosti da prate što se dogadja slušajući razgovore vladinih ministara. To je bio početak pokušaja vlade da okupira strateške točke u gradu i pripremi se za sveopći napad.

Policija je osvojila prvi kat zbog iznenadnog napada, ali nisu mogli dalje. Započela je paljba. Vijest se poput požara proširila i za par sati lokalni obrambeni komiteti CNT-FAI-a su stupili u akciju naoružavajući se i gradeći barikade. POUM je pomogao i uskoro su radnici kontrolirali veći deo grada. Vlada je kontrolirala samo centar koji je lako mogao biti osvojen.

I u drugim oblastima Katalonije su preuzete akcije. Civilna garda je razoružana i kancelarije PSUC-a su okupirane iz "preventivnih mjera". Nije bilo pucanja prvu noć i slijedeći dan su radnici širili barikade po predgradju. Uključena je bila i Slobodarska omladina (FIJL). Radnici su bili spremni da preuzmu kontrolu ali je stiglo naredjenje iz Casa CNT (štab CNT-a) kojim su zabranjene sve akcije i radnicima naredjeno da napuste barikade.

Vođe CNT-a su stupile u pregovore s vladom, što je rezultiralo time da je vladinim snagama dano vrijeme da utvrde zgrade i okupiraju Katedralu. Cijeli utorak (4. svibnja) je Regionalni komitet CNT-a apelirao uporno preko megafona da se barikade uklone i da se radnici vrate na posao. Za to vrijeme su pregovori nastavljeni, a u Casa CNT su stizali apeli drugih radničkih centara koji su bili napadani. Vladini ministri iz CNT-a su ponovno zvali iz Valencije (gde je centralna vlada bila u to vreme) da se nastavi s apelima radnicima.

Pregovori su nastavljeni, ali nikuda nisu vodili zbog zahtjeva vlade za kontrolom nad telefonskom centralom. Radnicima je naređeno da napuste barikade, ali oni to, na sreću, nisu uradili. U četvrtak (6. svibnja) zgrada je ispražnjena i PSUC ju je preuzeo. Isti dan PSUC je preuzeo i željezničku stanicu. Nju je ranije takodjer kontrolirao CNT. Slične stvari su se događale širom Katalonije.

U petak je 5.000 članova Jurišne garde stiglo iz Valencije. Nasilje koje je sljedilo bilo je višestruko. Svibanjski dani su ostavili 500 mrtvih i 1.100 ranjenih. Još stotine su ubijene tokom "čišćenja" sljedećih nekoliko tjedana.

U svibnju je kontrola nad javnim redom u Kataloniji prenesena u Valenciju, čime je efektna katalonska autonomija prestala postojati. Nakon svibnja, ministri članovi CNT-a su zajedno sa Caballerom, raspušteni. Nova vlada je bila pod čistom staljinističkom kontrolom. Ministri su poslužili svrsi i više nisu bili potrebni. Kontrarevolucija je ozbiljno izbila nakon svibnja, dekretima koji su potkopavali revolucionarne komitete. To je bilo moguće jer je kičma revolucije, radnici Katalonije, bila slomljena.



DURRUTIJEVI PRIJATELJI

Za vrijeme Dana svibnja pojavila se alternativa politici Nacionalnog komiteta CNT-a, u obliku Durrutijevih prijatelja (DP). Ta grupa je formirana u ožujku 1937. i sastojala se od militanata CNT-a koji su se protivili politici militariziranja milicija. Uzeli su ime Duruttija koji je vodio milicije Aragona i branio socijalnu revoluciju do kraja. Kada su mu iz CNT-a rekli da će stupiti u vladu kako bi legalizirali dostignuća revolucije, on je odgovorio: "Kada radnici ekspropriraju od buržoazije, kada napadnu inozemno vlasništvo, kada je javni red u rukama radnika, kada su milicije kontrolirane od sindikata, kada je, u stvari, u toku proces stvaranja revolucije od dna ka vrhu, kako je moguće tome dati legalnu osnovu?"

U ožujku je Jaime Balius, jedan od vodećih militanata DP-a, rekao: "Mi, anarhisti, smo došli do granice ustupaka... nema ni koraka nazad. Čas je za akciju. Spasimo revoluciju. Ukoliko se nastavimo odricati naših pozicija, nema sumnje da ćemo za kratko vrijeme biti uništeni. To je osnovni razlog zbog čega je neophodno razviti novu organizaciju u našem pokretu."

Pod tim novim pravcem podrazumjevan je kraj apolitičnosti anarhizma. "Da bi pobjedili Franca, moramo srušiti buržoaziju i njene staljinističke i socijalističke saveznike. Kapitalistička država mora biti totalno uništena i mora biti uspostavljena radnička vlast koja će se zasnivati na radničkim komitetima širokog spektra. Apolitični anarhizam je propao." Za vrijeme Dana svibnja oni su pozivali na uspostavljanje Revolucionarne hunte. Pozvali su na razoružanje policije, socijalizaciju ekonomije, raspuštanje političkih partija koje su se okrenule protiv radničke klase. U stvari, pozivali su na radničku vlast. Pozvali su radnike da ostanu na barikadama još dok su imali kontrolu nad Katalonijom. U četvrtak, 6. svibnja, regionalni komitet CNT-a objavio je saopćenje u kojemu se odriče DP-a kao "agenta provokatora". Istog dana su i DP objavili letak koji je sadržao napad na vodstvo CNT-a i isticao da je revolucionarana šansa protraćena. DP su izbačeni iz CNT-a krajem svibnja. Njihove kancelarije je preuzela policija i njihove organizacije su proglašene nezakonitima.



HUNTA

Možemo biti iznenađeni idejom da anarhisti pozivaju na huntu. Što to znači? U brošuri "Kroz sviježu revoluciju", objavljenoj sredinom 1938, DP objašnjavaju kakva bi to hunta trebala biti. Opisali su je kao slabu varijaciju anarhizma. "To tijelo bi bilo organizirano na sljedeći način: članovi Revolucuonarne hunte će biti izabrani demokratskim glasanjem u sindikalnim organizacijama. Mora biti uračunat i izvjesni broj drugova koji su na frontu. Ti drugovi moraju imati pravo da budu predstavljani. Funkcije moraju biti redovno podložne reizborima, kako bi se spriječilo da ih bilo tko prigrabi za sebe. Skupštine sindikata će vršiti kontrolu nad aktivnostima hunte."

To ne bi bila samo naimenovana grupa vođa, već demokratski organ kroz koji bi radnici mogli upravljati društvom i završiti revoluciju. Tu ne bi bilo predstavnika organizacija neradničke klase ili političkih partija. To je bilo vrlo različito od Lenjinove ideje diktature proletarijata (čitaj Partije) koja je imala tragične posljedice u Rusiji.

DP su prekinuli sa tradicionalnom apolitičnošću CNT-a. Oni su prepoznavali da državna vlast neće nestati, već da mora biti uništena i zamijenjena vlašću radničkih savjeta. Oni su prihvaćali da su revolucije totalitarne ukoliko se "...dogodi da različiti aspekti revolucije bave naprednim stvarima, ali sa pretpostavkom da je klasa koja predstavlja novi poredak najodgovornija."

Oni su razumjeli mane sindikalizma. Ipak, nisu se odricali militantnosti CNT-a i njihove ideje da će široke mase doslovno srušiti kapitalizam i staviti radničke i seljačke kolektive na njegovo mjesto. Članovi CNT-a su se herojski borili u milicijama i zadivljavali ostale svojom hrabrošću.

Ali zbog svoje apolitičnosti CNT nakon što su tvornice i zemlja osvojeni, nije znao što da dalje radi. Za njih je država trebala umrijeti "prirodnom smrću". Ali ona nije. Uprkos velikih ideja CNT-a o tome kako će anarhističko društvo izgledati i razumjevanju potrebe same radničke klase da podigne revoluciju, oni nisu mogli povezati revolucionarnu situaciju i cilj slobodnog komunizma. Kao što su DP iznijeli: "Oni (CNT) nemaju konkretan program. Nemaju ideju kuda idu. Imaju dosta lijepih riječi, ali kada je sve rečeno i uradjeno neznaju što da urade sa masama radnika i kako da uobliče kretanje naroda." Držali su da CNT može "uskočiti na rukovodeće mjesto u državi i izvršiti nekoliko državnih udara, a sve je to stari model i kaotično."

CNT to nije razumio. Oni su zauzeli stav demokratske suradnje ili "anarhističke diktature". Garcia Oliver, jedan od ministara CNT-a i član FAI-a, je rekao: "CNT i FAI su se odlučili za suradnju, odričući se revolucionarnog totalitarizma koji vodi do povezivanja revolucije sa anarhistima i diktaturom konfederacije." Plašili su se da preuzmu uzde. Ali, to nije bilo pitanje nametanja "anarhističke diktature", već stvaranja novih organa kroz koje bi revolucionarne mase obranile svoju vlast. Sindikalizam nije to mogao uvidjeti jer je vjerovao da su sindikati (tj. CNT) tijela na kojima treba biti izgrađeno novo društvo.

Zbog toga što država nije umrla, CNT je osjetio potrebu da sudjeluje u njoj kako bi imao neku kontrolu. Završili su zaključujući da je to bio jedini način da nešto kažu. Išli su čak toliko daleko da su neke hajke koje su poduzeli bile rezultat njihove potrebe da opravdaju svoje sudjelovanje. Na primjer: "Danas vlada kao instrument koji kontroliraju organi države, ne predstavlja tijelo koje dijeli društvo na klase. Oboje će još manje ugnjetavati društvo jer su se u njih umješali članovi CNT-a." ("Solidaridad Obrera" studeni 1936.)



ALTERNATIVA

DP su bili izraz opozicije takvom mišljenju. Ne samo u njihovim novinama "Prijatelji naroda", već i u bezbroj lokalnih publikacija CNT-a, pa čak i UGT-a, POUM-a i Slobodarske omladine, mogla se naći takva opozicija. Bilo kako bilo, mora biti rečeno da se taj izraz pojavio prekasno. DP nisu imali dovoljno vremena da uvjere mase u ispravnost svojih pozicija. Oni su shvatili potrebu pregrupiranja da bi preuzeli vodstvo CNT-om. "Avangarda, tj. revolucionarni militanti i Durrutijevi prijatelji, POUM i Omladina, moraju se pregrupirati da bi izgradili program proleterskih revolucionara."

Možemo uvidjeti prepoznavanje potrebe revolucionarne manjine da se organizira i osigura vodstvo masama. Ne svima nam poznato vodstvo, već vodstvo ideja. To je prepoznavanje onoga što je pogrešno i onoga što bi trebalo uraditi. Da DP nisu vidjeli sebe kao "sveznajuće vođe" jasno je iz njihovog prijedloga za stvaranje Hunte.

Španjolska revolucija se nije odrekla anarhizma. Ako ništa drugo, barem je mnogo prije Poljske, Čehoslovačke ili Madjarske ukazala na propast staljinizma i državnog kapitalizma Rusije. Aktivnosti staljinista su bile daleko od onoga što bi pravi socijalisti morali raditi.

Na drugoj strani, mase anarhista su se bacile u borbu protiv fašizma i njegovog uzroka - kapitalizma. Na nesreću, revolucija nije bila kompletna, vodje CNT-a su je zaustavile. U stvari, njihovo ponašanje osvijetljava efekat koji vlast može imati čak i nad onima koji se zaklinju anarhizmom. Španjolska je dala važnu lekciju anarhistima. Pokazala je neadekvatnost sindikalizma, potrebu za političkim anarhizmom i potrebu za anarhističkom političkom organizacijom. Moramo shvatiti da Država i politička vlast ne umiru. One moraju biti uništene.

Iznad svega, Španjolska je pokazala što obični ljudi mogu učiniti u pravim uvjetima. Sljedeći put kada vam netko kaže da su radnici glupi i da ne bi mogli preuzeti rukovodjenje društvom, spomenite mu Španjolsku. Objasnite mu što su radnici i seljaci (od kojih su mnogi bili nepismeni) uradili. Recite im da je anarhizam moguć.



TORPEDO PUBLIKACIJA 005; Studeni 1995.

Comments (1)

Anonimus  

New rebel

https://www.youtube.com/watch?v=wUxd3zsRWhc

Post new comment

  • Lines and paragraphs break automatically.

More information about formatting options

By submitting this form, you accept the Mollom privacy policy.