Umaški pokret za slobodu

Nedavno sam sudjelovao u raspravi na ubuntu-hr forumu u vezi piratstva. I zapravo me neugodno iznenadila količina legalističkih pristupanja problemu. Sve me to potaknulo na dodatno razmišljanje o slobodnome softveru, slobodnoj kulturi i piratstvu.

Pokret za slobodan softver je 1983. pokrenuo Richard Stallman. Kako je i sam Stallman rekao u dokumentarnom filmu Revolution OS, ideja mu je sinula nakon što je pročitao prvu vlasničku softversku licencu s kojom se susreo. Kao i današnje slične licence, i ova zabranjivala dijeljenje softvera s drugim ljudima koji ga nisu platili, zabranjivala je svako neovlašteno proučavanje i mijenjanje koda, preprodavanje itd. Rekao je, ako bi pristao na takve uvijete, da bi bio loš čovjek i odlučio je ne pristati. Zato je odlučio skupiti ekipu i programirati cijeli jedan novi operativni sustav (OS), koji bi bio oslobođen od zakona o autorskim pravima. Taj je klon Unixa dobio ime GNU, što znači GNU's Not Unix. I tako se pojavila ideja o copyleftu, kao suprotstavljena copyrightu i prva slobodna licenca iz Zaklade za slobodan softver - GNU General Public Licence (GPL). 1991. godine je Linus Torvalds napravio kernel za GNU i nazvao ga, očito po sebi, Linux. Tako je nastao GNU/Linux, najkonkretniji izraz otpora vlasničkom softveru.

U devedesetima se tako priča počela proširivati i na ostala područja ljudskog intelektualnog i kreativnog rada. Nastao je pojam slobodne kulture, a odnosio se na stvaranje umjetnosti i kulture na načelima sličnim onima iz pokreta za slobodni softver, ali više prilagođenima kulturnoj vrsti sadržaja. Iz pokreta za slobodnu kulturu je 2001. nastala i formalna organizacija s imenom Creative Commons. Organizacija promovira vrijednosti slobodne kulture i izdaje razne licence koje si razni kreativci mogu zaljepiti na svoje radove kako bi zakonski osigurali veći ili manji stupanj slobode (kako autor odluči) korištenja tih radova. Danas, iako nisu jedine, CC licence su najkorištenije licence slobodne kulture.

Piratstvo se odnosi na neovlašteno raspačavanje nosača zvuka, videa ili kompjuterskih programa. To zapravo znači da piratstvo nije ništa drugo nego praktična primjena načela slobodnog softvera i kulture, ali na vlasničkom softveru ili kulturnom sadržaju i zato je ilegalno.
Primjenu slobodnih licenci možemo usporediti s postepenim uvođenjem revolucionarnih načela u jednome inače reakcionarnom društvu kao što je naše. I to je vrlo korisna stvar jer nam omogućava revolucionarnu edukaciju i spremnost, da se u trenutku revolucije ne nađemo pogubljeni i nesposobni za slobodarsku reorganizaciju društva. Kultura i tehnologija su bitan dio ljudske prirode i života i one se također moraju uklopiti u slobodarske revolucionarne tekovine, tj. i u njima mora biti ukinut odnos hijerarhije i vlasništva.
Piratstvo pak možemo usporediti s revolucionarnom eksproprijacijom i kolektivizacijom. Što je također koristan i potreban čin. Jer naravno, ne možemo očekivati od Billyja da kolektivizira svoje tvornice i softverske radionice i svaku da prepusti vlastitoj izravno demokratskoj samoupravi. Iz istog razloga, ne možemo od njega niti očekivati će odjednom iz čista mira odlučiti da sav Microsoftov softver distribuira pod GPL-om. Želimo li da sav softver i kultura budu slobodni? Tada moramo biti svjesni da su ponekad potrebne i "nasilne" metode, kao što je piratstvo.
Piratstvo i crackanje su izrazi potpune negacije vlasničkog softvera i kulture. I to je zapravo nešto za čime svi mi softversko-kulturni slobodari težimo: potpuna negacija i ukinuće intelektualnog vlasništva.
I od tuda proizlazi moj šok i nevjerica da postoje linuksaši koji ne samo da su protiv piratstva, nego svakoga tko piratski dolazi do softvera proglašavaju lopovom i bezobraznikom. Pitam se, što smo onda svi mi korisnici slobodnih licenci koji sam zakon koji štiti intelektualno vlasništvo tjeramo da jede vlastita govna i okrećemo ga protiv njega samoga? Nije li tek to krajnji bezobrazluk? Kad bih razmišljao u okvirima zakona, ne bih se nikad niti zainteresirao za nešto tako subverzivno kao što je slobodan softver i kultura. Gadilo bi mi se sve to skupa, više-manje koliko i piratstvo. Jer što je drugo, npr. Debian zajednica, nego piratska republika, smještena na otoku na kojem je ruka zakona bespomoćna, u kojoj svatko radi što želi? Dok je piratsko tržište, u tome smislu, usporedivo s piratskim brodovima u tranzitu.
Prava krađa je intelektualno vlasništvo, a zakon koji ga štiti je bezobrazluk. Pirati i hackeri su samo dva oblika otpora i borbe protiv njih. Ne vidim ništa loše u tome što netko želi nešto podijeliti s drugima ili im ponuditi to po nižoj cijeni, ma koja licenca tamo stajala.

O tome zašto je ipak bolje koristiti slobodan softver, a ne piratski nabavljen vlasnički softver, pisat ću drugom prilikom, uskoro.